Zašto državu BiH ne cijeni, ne voli, ne pripada joj nijednim dijelom svoga bića, a zemlji Bosni pripada u potpunosti…?
Nekada sam bio jugoslovenski glumac, a danas nisam ni bosanskohercegovački nego samo sarajevski. To najviše govori u kojim se govnima ja danas nalazim, kaže za Nova.rs legendarni dramski umjetnik Josip Pejaković.
Poslije impresivne glumačke karijere, koja broji na desetine i desetine uloga u teatru, na televiziji i filmu, legendarni sarajevski glumac Josip Pejaković poduhvatio se filmske režije. I potpisao dokumentarni film „Hako“ o gorštaku s Peštera Haku Duljeviću.
Ovaj dokumentarac o čovjeku koji je ponikao u specifičnom podneblju punom nepoznanica i izazova svjetsku premijeru doživjeće na predstojećem 71. Martovskom festivalu, koji počinje 26. marta u Beogradu.
Kroz vizuru jedne požutjele fotografije naviru sjećanja glavnom junaku, koji nosi djedovo ime. Taj unuk Hako nastavlja tradiciju rodnog kraja, i svoga dede, mudrog gorštaka sa Peštera u Sandžaku, koji za vrijeme Drugog svetskog rata nije htio da podigne ruku na komšije pa makar umro. Nisu ga ubili Nijemci, ali jeste to što je imao čist obraz – kroki je ovog dokumentarca.
Za neupućene, Josip Pejaković, koji je karijeru počeo kao pjevač travničke rok grupe „Veziri“, da bi, ipak, prevladala gluma, prve korake načinio je u amaterskom pozorištu u rodnom Travniku. No, nove role odvode ga u u Sarajevo, gdje su ga prigrlili i publika i kritika. Čuvene su Pejakovićeve monodrame: „On meni nema Bosne“, „Oj živote“ i „O, izbjeglice“, ili one u TV serijama i filmovima „Osma ofanziva“, „Gluvi barut“, „Savršen krug“.
Na pitanje zašto državu BiH ne cijeni, ne voli, ne pripada joj nijednim dijelom svoga bića, a zemlji Bosni pripada u potpunosti, Pejaković odgovara:
– Bosna je zemlja. A da je mogla biti država, davno bi je napravili. Zemlja je, po meni, puno više od države. Ona rađa, a država ubija. Onaj koji to ne razume nije zaslužio Bosnu! Bila je dva puta jedna prava država – Jugoslavija. Ovo sve što nastade njenim raspadom su za mene samo krhotine u kojima žive ljudi u apsolutnom ropstvu nakaradnog neo-liberalnog kapitalizma bez imalo slobode. Moj neobjavljeni roman „Jugotugoslavija“ govori sve na tu temu. U njemu tvrdim da je od Jugoslavije nastalo šest septičkih jama čiji se sadržaji stalno prelivaju danas jedni u druge. Koja okrutna metafora, zar ne?