Ažurirano:
Psihoterapija i religija dijele jednu temeljnu pretpostavku: a to je da je čovjekov unutrašnji život važan. Da patnja ima smisao, da je promjena moguća i da uz pravi odnos, bio to odnos prema Bogu ili prema drugom čovjeku, ranjeno biće može ozdraviti. Ipak, pristalice ova dva puta ozdravljenja često gledaju jedni na druge s podozrenjem.
Tako ćeš, ako podijeliš teško iskustvo i to da se mučiš sa svojim prijateljima, sigurno dobiti dvije različite linije savjeta: ILI „Klanjaj/moli/posti“ ILI „otiđi kod psihijatra/psihologa/psihoterapeuta“. I ova dva puta nikako da se sretnu i mi se u svojoj muci nađemo još u dubljem problemu nego prije što smo ispričali problem, najčešće zato što je muka koju živimo iscijedila svaku kap energije i uvjerenja da nam bilo ko i bilo šta može pomoći. Tako ostajemo zaglavljeni, jer kako nastaviti dalje???
Kako je do ovoga došlo?
Prije nego što izložim svoje viđenje simbioze ovih dvaju puteva, imam potrebu zadržati se na tome „Kako je do ovoga došlo?“ Sa psihoterapijske strane, koja se najčešće oslanja na učenja Sigmunda Freuda, njegovih učenika, ili učenika njegovih učenika, njegov odnos prema religiji je neminovno ostavio posljedice na psihoterapiju. Naime, Freud je religiju opisao kao „kolektivnu neurozu čovječanstva“, iluziju utemeljenu na infantilnoj nemoći i projekciji idealnog oca na Boga.
Svaki vjernik, bez obzira na religiju kojoj pripada, na ovu rečenicu će reagovati ljutnjom, strahom, gađenjem ili nekom njihovom mješavinom. Ove emocije imaju svrhu aktiviranja odbrane organizma, a kako je ovdje napad verbalan, ali suštinski pogađa našu ključnu vrijednost, mi ćemo učiniti sve da sebe i druge odbranimo od izlaganja Bogohuljenju ili još većoj opasnosti – rizikovanju ili mogućem gubitku odnosa s Bogom (ovo je potencijalno ogroman gubitak za vjernika, ali to je već druga tema). I šta radimo? Branimo sebe i svoje bližnje od bezbožne psihoterapijske profesije. Logično.
Sve i da ovakva reakcija vjernika izostane i ostavi prostora za istraživanje psihoterapije kao potencijalne pomoći u suočavanju sa izazovima, tu su religijske zajednice koje često gledaju na psihoterapiju kao na pokušaj da se zamijeni duhovni autoritet svjetovnim: da se ispovijed i duhovni razgovor zamijeni „kaučem“, a molitvena praksa različitim tehnikama. Tako stigosmo do „ILI-ILI“ s početka teksta.
Šta kažu „pravila“ psihoterapijske struke?
Nasuprot ovoj polarizaciji, međunarodne etičke smjernice u oblasti psihoterapije, poput etičkog kodeksa Evropske asocijacije za psihoterapiju (EAP), jasno kažu da psihoterapeut ne smije klijentu nametati vlastite vrijednosti, uvjerenja, niti svjetonazore.
Šta to tačno znači?
U radu s klijentom koji je religiozan, psihoterapeut je dužan:
• Poštovati i podržavati klijentov religijski i duhovni identitet, bez obzira na vlastitu vjeru ili ateizam.
• Pitati i slušati: razumjeti šta vjera konkretno znači tom klijentu, kako on/ona doživljava svoju religijsku praksu, šta mu daje i šta eventualno oduzima.
• Ne posmatrati klijentova religijska uvjerenja kroz prizmu patologije, niti ih interpretirati isključivo kao simptom, odbrambeni mehanizam ili regresiju.
• Koristiti jezik i resurse vjere kao terapeutski oslonac kada klijent to želi.
• Prepoznati granice svoje kompetencije i kada je potrebno uputiti klijenta na duhovnog savjetnika.
Ove obaveze stoje bez obzira na to da li je terapeut religiozan, ateist, agnostik ili drugačije religije od klijenta. Terapeut ne mora dijeliti klijentovu vjeru, ali je mora uvažavati i biti spreman raditi u njenom okviru.
Moj pristup
Uz pridržavanje ovih normi, ja praktikujem i promičem pristup koji podržava osobu koja je vjernik, a kojoj je potrebna dodatna podrška da bi se nosila s izazovima s kojima je suočena u procesu integracije svog identiteta i potreba.
Ovaj pristup je utemeljen na empirijskim istraživanjima, koja su pokazala da su prakticiranje religije i duhovnost snažan zaštitni faktor mentalnog zdravlja za većinu ljudi. Praktikovanje religije ili jednostavnim rječnikom vjera koju osoba živi, za mnoge je izvor smisla, nade, zajednice i otpornosti. Ignorisanje vjere u terapijskom kontekstu zato ne znači neutralnost – ono znači svjesno ignorisanje jednog od najdubljih slojeva klijentovog identiteta i ključnih resursa klijenta.
Geštalt psihoterapija [koju praktikujem] polazi od cjelovitosti osobe i fenomenološkog susreta, te u njoj klijentovu vjeru posmatramo kao dio onoga što klijent donosi, i susrećemo klijenta u njegovoj cijelosti i u svojoj punoj prisutnosti. Cjelovitost tijela, uma i duše je upravo jedna od ključnih karakteristika geštalta.
Kako ovo izgleda u praksi?
Radeći s klijentom, učim o svim aspektima njegovog/njenog života. Za klijente koji su praktikujući vjernici, učim o ključnim resursima kojima održavaju svoju duhovnost i odnos s Bogom. Kada se klijent suoči sa teškim razdobljem, može se dogoditi da zanemari prakse koje su mu/joj važne, što može dovesti do pogoršanja opšteg stanja klijenta. Kada prepoznam takvu situaciju, često „povedem“ klijenta u istraživanje kapaciteta, i resursa koji su zanemareni, gdje zajedno gledamo u to šta ih može osnažiti. Nekada to istraživanje može biti suptilno zajedničko putovanje, a nekada zahtijeva jasniji pristup kada se klijent nalazi u teškoj situaciji i pojaviti se u obliku pitanja o svakodnevnom funkcionisanju, poput: „Kako spavaš?“, „Kako izgleda tvoja jutarnja rutina?“, „Praktikuješ li molitvu?“.
Upravo holistički pristup psihoterapiji je ono što stvara prostor za integraciju psihoterapije i podrške duhovnom selfu klijenta. Moja obaveza kao psihoterapeuta je da budem uz klijenta i s klijentom u njegovoj cijelosti.
Piše: Dejana Grbić Velagić,
psihoterapeutkinja Healthy Contact tima
https://healthy-contact.com/team/dejana-grbic-velagic/