Dok se u ramazanskim večerima pale svjetla u domovima širom Bosne i Hercegovine, u jednoj kući bol i dova stoje rame uz rame već tri decenije. Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja žena „Podrinja“ Bratunac, i danas – 30 godina nakon genocida u Srebrenici – nosi tišinu gubitka koji nikada ne prolazi.
Na 8.372 ubijenih u julu 1995. godine podsjećamo se svake godine, ali iza tih brojki stoje imena, porodice i sudbine. Među njima je i Muriz Sinanović, suprug Šuhre, koji je ubijen sa samo 32 godine. Tada je Šuhra imala 29. Ostala je sama s dvoje maloljetne djece i s prazninom koju, kako kaže, ništa ne može ispuniti.
Dan kada je pala Srebrenica zauvijek je promijenio njen život. U genocidu je izgubila 23 člana uže i šire porodice. Od tada, ramazan i Bajram za nju više nikada nisu isti.
– Moja Emina ne zna šta je očeva ljubav. Imala je četiri godine kada je ubijen. Nije zapamtila da joj je otac spustio ruku na rame, da je zagrli. Sve je o njemu pisala u školskim zadaćama. Govorila mi je: „Više volim svog babu mrtvog, nego tebe živu.“ To su riječi djeteta koje je ostalo bez zagrljaja – priča Šuhra.
U tim riječima nema gorčine. Samo bol i sjećanje.
Djeca su odrasla. Kćerka je završila školu, sin Munir zasnovao porodicu. Danas Šuhra s ponosom govori o unucima Aminu i Fatihu. Kaže da je 11. jula 1995. ostalo njih troje, a danas ih je, hvala dragom Allahu, šestero. Novi život izrastao je iz najveće tragedije.
Svaki važan trenutak i dalje dijeli sa suprugom na mezaru u Potočarima. Kada se sin vjerio, ženio, kada su se rađali unuci – odlazila je i govorila mu sve, kao da je tu.
– Ne mogu Mu se nazahvaljivati. Hvala dragom Allahu na svemu – kaže tiho.
Posebno pamti ramazan 1993. godine. Glad, neimaština, odluke da se ono malo hrane ostavi djeci.
– Ispostili smo jedanaest dana, a dvanaesti dan za sehur nismo imali ništa. Moj Muriz je rekao da ne ustajemo, da ono malo ostavimo djeci. Taj dan smo postili samo s vodom. A ja sam postila tako lahko, kao da sam pečenje jela – prisjeća se.
To su bili ramazani gladi, ali i duhovne snage kakvu je teško opisati.
Danas, u mjesecu milosti, Šuhra poručuje:
– Narode, osvijestite se. Budite uz Allaha. On daje uputu na dobro, vi je prihvatite. Nemojte uzimati ono što nije za vas. Uzmite ono što je bolje.
Genocid u Srebrenici ostavio je duboku ranu u kolektivnom sjećanju bošnjačkog naroda i cijele Bosne i Hercegovine. Više od osam hiljada muškaraca i dječaka sistematski je ubijeno u nekoliko dana jula 1995. godine, a hiljade porodica i danas traga za posmrtnim ostacima svojih najmilijih. Potočari su postali mjesto tišine, dove i podsjetnika na odgovornost da se istina čuva.
Priče poput Šuhrine podsjećaju da genocid nije samo historijska činjenica, već svakodnevna realnost preživjelih. To su prazne stolice za iftarom, neodržani zagrljaji i rođendani koji bole više nego što raduju.
Ipak, u njenim riječima ostaje nada. Nada da će dova ublažiti bol. Nada da će sjećanje biti jače od zaborava. I nada da će, uprkos svemu, ramazan uvijek ostati mjesec sabura, milosti i vjere da pravda ima svoje vrijeme.