Način na koji komuniciramo sa psima ključan je za kvalitet odnosa koji gradimo s njima. Čak i jednostavne poruke poput „ne“ ili „dobro“ pomažu psu da shvati šta od njega očekujemo, a novo istraživanje potvrđuje da naši ljubimci razumiju i ton glasa, ne samo riječi.
Još sedamdesetih godina naučnik Eugene Morton otkrio je da mnoge životinje koriste univerzalne zvučne obrasce kako bi prenijele poruke poput „približi se“ ili „drži se podalje“. Zvuci se razlikuju po visini tona, trajanju, frekvenciji i jačini: niski zvuci, poput režanja, signaliziraju prijetnju, dok visoki tonovi sugerišu bezbjednost; dugi tonovi ukazuju na namjeru, a kratki na iznenadne reakcije. Brzo ponavljanje zvuka odaje uzbuđenje.
Naučnici s Univerziteta Eötvös Loránd u Budimpešti istraživali su mogu li psi instinktivno razlikovati osnovne ljudske tonove, čak i bez upotrebe riječi. U eksperimentu, vlasnici su izgovarali samo slog „ba“, ali su mijenjali ton, naglasak i jačinu. Psi su morali, isključivo glasom, bez gledanja ili gestikulacije, doći do poslastice ili se vratiti svom vlasniku.
Rezultati su pokazali da psi vrlo dobro razlikuju pozitivne i negativne poruke. Zvukovi „ne“ ili „stop“ bili su dubljeg tona, glasniji, duži i grublji, dok su zvukovi „da“ ili „nastavi“ bili višeg tona, tiši, kraći i melodičniji, često izgovarani u nekoliko ponavljanja. Jasno je da psi reaguju na emocionalni ton glasa, a ne nužno na same riječi.
Zanimljivo je da su učesnici eksperimenta spontano koristili odgovarajuće tonove, bez prethodnog treniranja. Autor Stanley Coren navodi da psi brže uče kada im se obraća veselim, pevušim glasom, što ukazuje da sposobnost razlikovanja osnovnih poruka poput „da“ i „ne“ nije naučena, već urođena. Čini se da i ljudi i psi instinktivno razumiju osnovne emocije prenesene zvukom, što dodatno objašnjava snažnu povezanost između čovjeka i njegovog psa.
(Vijesti.ba)